Ruski konzul|書籍線上App不用買-HotApp4Game

Roman o Kosovu. Sukob religija, epova, mitova, vekova, stvarnosti i snova.

Objavljen 1988. godine, roman je anatemisan kao „neprijateljsko štivo“, a danas se čita kao proročanstvo...

Profesor istorije Ljubo Božović, u Srpskoj ulici u Đakovici, iznad vrata svoje kuće, kači natpis: KONZULAT CARSKE RUSIJE, konzul I.S. Jastrebov.

On umišlja da se u njega uselila duša nekadašnjeg konzula carske Rusije u Prizrenu, Ivana Stjepanoviča Jastrebova, koji je umro i sahranjen 1894. u Solunu. Javno se predstavljajući kao konzul carske Rusije, Božović istražuje zločine nad kosovskim Srbima, pritiske komunističke vlasti da beže sa Kosova. Srbi su žrtve, ali i glavni dželati, jer su srpske partijske i državne paše i subaše na Kosovu izvršioci strategijskog plana komunističke Titove Jugoslavije da se srpski narod otera sa Kosova... Konzul Jastrebov o svemu tome piše i ruskom caru, piše i Fjodoru Dostojevskom...

Jedne noći, premlaćuje ga policija i dovozi u prizrensku bolnicu. Dežurni lekar je Srbin, Ilija Jugović. Ruski konzul ga prepoznaje, ali krije da ga je prepoznao. On misli da je dežurni lekar Alija Osmanović, njegov drug sa studija u Sarajevu. On ne zna da je Alija postao Ilija i zašto, niti Ilija zna da je konzulova supruga Nina njegova nekadašnja devojka Milica... Sve će se saznati, ali i tada će Božović biti Jastrebov, a Milica njegova Nina...

– Pri određenom položaju i odnosu zvezda, sve se i ovde, na Zemlji, mora da ponovi. – reče konzul Jastrebov doktoru Iliji Jugoviću. - Jula 1879. i maja 1970. godine, isto je bilo rastojanje od Vlašića do Sjevernjače i od Velikih Kola do Marsa i Jupitera. Zato je u maju 1970. Ivan Stjepanovič Jastrebov, to jest ja, opet postavljen za carskog konzula u Prizrenu. Ne baš u Prizrenu, već ovdje u Đakovici, ali razdaljina je mala i bez značaja... Smrt je privid, ona ne postoji. Budućnost je u prošlosti i prošlost u budućnosti: sve se vrti u krugu koji više sile kotrljaju nebesima. I kad se, u tome kotrljanju i tumbanju vremena, ponove negdašnje prilike, opet će se stoičar povezivati sa epikurejcem i ubijati Cezara, opet će onaj pustolov pucati u Puškina, opet će Rusija biti Rusija i pravoslavna, opet će... Opet će Srbi osloboditi Kosovo!

Konzula Jastrebova ubijaju... Zapravo, i ne ubijaju, jer Ilija Jugović postaje novi konzul Jastrebov. Njega ne ubijaju, njemu sude... U zatvoru, njegovo službeno ime je Banda, a zanimanje mu je – stolar. U zatvoru se venčava sa Milicom, sa Ninom, udovicom konzula Jastrebova... Po izlasku iz zatvora, i on napušta Kosovo.

„Zbilja: šta je meni Kosovo? Evo me u Nikšiću, u ženinom stanu, živim od ženine plate, buljim u ruševine kule u kojoj su, nekad, poturčeni i bijesni Mušovići begovali. Sve je tuđe oko mene. Nemam ni svog stana, ni svog staništa, ni posla, ni svog zavičaja. Selo Jugovići, gdje sam rođen, od rođenja moga ne postoji. U selo Osmanoviće, gdje sam odrastao i gdje su me bili poturčili, više svraćati ne smijem. Ja sam njih, poručuju mi moji Osmanovići, na Kosovu osramotio. Ne znam gdje mi je majka Ljubica sahranjena, a ne mogu obići ni grob pomajke Rabije, jer sam zločinac, izdajnik. Sve sam, zbog Kosova, izgubio! Roditelje, djetinjstvo, groblja, čak i svoje zanimanje. Zbog Kosova sam postradao na Kosovu i prognan sa Kosova. Zbog Kosova sam izgubio i Kosovo! Bez ičega sam, na ničemu! Je li ta staza koju sam prešao moje Kosovo?“